Jela koja nazivamo „spiza iz teče i bronzina“, tradicionalna su jela koja su u mnogim sredinama neizostavan dio kulturnog nasljeđa, koje se želi očuvati i nerijetko zaštiti. Velika je šteta što se gubi taj dio kulturnog identiteta.
Iako nema puno jela koja mogu biti izvorna, bogatstvo je kuhinje i u tome kako su je ljudi prilagodili podneblju i prilikama u kojima žive. Hrana je dio nematerijalne kulturne baštine koja se gubi s umiranjem starih ljudi koji su je pripremali i jeli. To je bila misao vodilja koja nas je vodila u sastavljanju ovog bloga.
Promovirati ćemo kulturu kuhanja jela spravljenih na tradicionalan ali i suvremen način, originalnih domaćih namirnica. Pokazati ćemo umijeće spremanja janjeće džigerice s purom u bronzinu, janjeće tripice na sinjski – šiša te vlaški bronzin – originalno autorsko jelo idejno zasnovano na joti…
Posuda u kojoj se kuhala hrana na vatri nazivala se bronzin. Samo ime joj kaže da je izrađena od bronze. Bronzin se sastojao od tri dijela, glavne posude u kojoj se kuhalo, poklopca i čvrste čelične ručke. Ručka je povezivala dvije suprotne strane glavne posude, služila je da se može bronzin objesiti o komaštre dok se u bronzinu kuha hrana, ili da se može objesiti na neko pogodno mjesto u kužini ili te da se može rukom uhvatiti dok se prenosi, bio pun ili prazan. Ova ručka zvala se povrislo. Poklopac je služio da se posuda zatvori, a bio je izrađen od istog materijala kao i posuda.
Nastavak ove priča je razglabanje o ovisnosti. Vrlo teškom obliku, terminalnom, za koju nema lijeka. Tek terapija, dugotrajna, mukotrpna, ali neobično ugodna, zabavna i … legalna. To je ovisnost o GUŠTANJU. Pokušao sam pronaći precizan opis “gušta”, ali se sve svodi na suhoparnu riječ – uživanje. Ne, ne i NE!
Gušt je daleko više od običnog uživanja u hrani, piću, fešti. Čovjek koji gušta ne razmišlja o količini masnoće koje u sebe unosi, niti o povoljnim utjecajima tanina u vinu, na srce i arterije. On se predaje užitku, prepušta se svim svojim osjetilima dok toća kruv u brujet i zalijeva dobrom čašom domaćeg crnjaka. I ne osjeća ni trunku grižnje savjesti. Jeste li ikad vidjeli tugu u očima Dalmatinca dok mlati tripice? Upravo je to njegova oralna terapija, kruta i tekuća, žlicom i vilicom, a najčešće prstima, i sve u svrhu očuvanja duševnog i fizičkog balansa.
Nema komentara:
Objavi komentar